PEJZAŽI DOMJANIĆEVE DUŠE / U SPOMEN DRAGUTINA DOMJANIĆA

PEJZAŽI
DOMJANIĆEVE DUŠE / U SPOMEN DRAGUTINU DOMJANIĆU

(uz 90. obljetnicu
smrti i 148. obljetnicu rođenja)

U čast Dragutinu
Domjaniću knjižničarka Gimnazije Sesvete Ruža Jozić i profesorica Ina Jozić
pripremile su s učenicima izložbu plakata i ilustracija uz Domjanićeve pjesme.

Dragutin Domjanić zauzima u hrvatskoj književnosti značajno mjesto kao
kajkavski pjesnik. “Dragutin Domjanić je bio majstor malih tema, posve običnih
tuga, topline i radosti. Doimlje se da smo dosta njegovih pjesama oduvijek
znali, za neke vjerovali da su narodne. Takva identifikacija pjesnika i naroda
doista je rijedak privilegij . “ (Mladen Kuzmanović )

Čitajući jednu od najljepših kajkavskih pjesama prisjećamo se
istaknutoga hrvatskog kajkavskog pjesnika Dragutina Milivoja Domjanića (Krči
kraj Adamovca, 12. rujna 1875.–Zagreb, 7. lipnja 1933.). Iako je stvarao u
nekom drugom vremenu i okolnostima povijesti i života, ime hrvatskoga pjesnika
Dragutina Domjanića i danas je sinonim za nezaboravne pjesme. 

FALA

Za vsaku dobru
reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!

Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.

A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg’ reć:
Od vsega srca fala!

 Po dragomu kraju,
od kojeg mi lepšega ni.

 Dragutin Domjanić prvenstveno je pjesnik iznimne osjećajnosti i jedna
od najreprezentativnijih pojava hrvatske moderne, na prijelazu iz 19. u 20.
stoljeće. U njegovim je pjesmama kajkavština predstavljena u čitavoj svojoj
punini, ljepoti i raskoši, njegova je kajkavska poezija osuvremenila
književnost toga jezičnog izraza i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni
kontekst hrvatske književnosti.

Domjanić je svojim finim pjesničkim instinktom otkrio mekoću
kajkavštine i njom zaodjenuo svoje najnježnije pjesme. Domjanić pjeva onakvom
kajkavštinom, kakvu je naučio u roditeljskoj kući i najbližoj okolini. Među
onima koji su mu mili i dragi. Ako mi baš tako i ne govorimo, mi te riječi
razumijemo, one nisu namještene, nego su duboko osjećajne. U tome je veličina i
samoga Domjanića, velikana kajkavske riječi.

I danas je Domjanićeva domaća reč prisutna kod suvremenih
kajkavskih  pjesnika, a da nijedan od
njih nije svjestan njegove pjesničke ovisnosti, jer na kajkavskom je arealu
postao svima zajednička vrijednost i uzor riječi „onak kak se doma spomina“, on
koji je toliko volio grudu na kojoj je ugledao svjetlo dana, svoj zavičaj
Prigorje i svoj Zagreb u kojem je „utihnuo slađani romon najvećega kajkavskog
pjesnika“. (Alojz Jembrih)

Dvije Domjanićeve pjesme koje nisu objavljene u njegovim zbirkama i
danas odjekuju u crkvama, na hodočašćima i molitvenim susretima i iznimno su
popularne te mnogi ljudi koji ih pjevaju i ne znaju da ih je ispjevao Domjanić.
Kao i njegove kultne pjesme Kaj i Fala,
i ove dvije marijanske zapravo u punini svjedoče o duboku poistovjećivanju
pjesnika i naroda. Riječ je o marijanskim pjesmama K suncu prosi vsaka roža i Ljiljane bijeli“, koje trajno zrcale
ljepotu Domjanićeve riječi.