Događaji ovog organizatora

Au hasard Balthazar, igrani, drama, Francuska, 1966

Pratimo život jednog iskorištavanog magarca, kao i ljudi iz ruralnog predjela Francuske prisutnih u njegovu životu. Nakon što se magarčić okoti jednog ljeta sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, djevojčica Marie dade mu ime Baltazar te se prema njemu počne odnositi s mnogo ljubavi, kao prema kućnom ljubimcu. No kad magarac odraste, neizbježno će postati radna životinja, jer ne samo što za Marieina oca farmera mora vući teška dostavna kolica, nego mora slušati i zapovijedi drugih ljudi. Dok Baltazar nepravednu patnju i iskorištavanje podnosi stoički i bez prigovora, Marie tijekom odrastanja i kao odrasla žena također biva izložena zlostavljanju. Ona formalno u životu ima više slobode od Baltazara, no to ne znači da joj je lakše. Za nevolju, nakon što od dvojice mladića koji joj se udvaraju, plahog i dobrodušnog Jacquesa te agresivnog i nemilosrdnog Gérarda, izabere potonjeg, Marie će biti prisiljena živjeti s teškim posljedicama svoje odluke.

Godine 1966. na festivalu u Veneciji ovjenčana s četiri nagrade, te godinu kasnije od Francuskog sindikata filmskih kritičara proglašena najboljim filmom, ravnopravno s ratnom dramom Rat je gotov Alaina Resnaisa, impresivna drama scenarista i redatelja Roberta Bressona djelo je za realizaciju kojeg je autor nadahnuće dijelom pronašao u glasovitom romanu Idiot F. M. Dostojevskog. Prema riječima samog Bressona, nadahnulo ga je poglavlje romana u kojem kraljević Miškin trima djevojkama koje se kikoću pripovijeda o sreći koju je doživio kad je jednom na tržnici u inozemstvu začuo njakanje magarca. Dijelom je Bressona za film nadahnulo i vlastito kršćansko vjerovanje, zbog čega nije čudno što je djelo koncipirano kao niz epizoda koje asociraju na sedam smrtnih grijeha. Posrijedi je prema mnogima ako ne najbolje, a ono svakako jedno od najuspjelijih Bressonovih djela, snažna kršćanska moralka i parabola o životinji kao onom izabranom, dojmljiva jednostavna priča o nevinosti i čistoći u srazu s grubošću i okrutnošću realnog svijeta. Dok bude prelazio iz ruke u ruku svojih vlasnika, mirnoćom i stoicizmom obilježen Baltazar će postati svjedokom i žrtvom ljudske okrutnosti i psihopatologije. Posrijedi je emotivno snažan i nesentimentalan film neobične poetičnosti i naglašene moralističke dimenzije, u kojem Baltazar i djevojčica / djevojka Marie doživljavaju slične sudbine, što je predočeno iznimno sugestivno i efektno. Bresson je i u ovom filmu umjesto profesionalnih glumaca angažirao naturščike, te je za ulogu odrasle Marie angažirana Anne Wiazemsky, koju je redatelju preporučila Florence Delay, također naturščik koja je prvu filmsku ulogu ostvarila u Bressonovu Suđenju Ivani Orleanskoj. Film se izuzetno svidio kritičarima, a osobito Jeanu-Lucu Godardu, kojemu je Wiazemsky nekoliko godina kasnije postala i suprugom, te je ostvarila i zapaženu karijeru tijekom koje je nastupila i u njegovoj Kineskinji, glasovitoj Pasolinijevoj Teoremi i fantastičnoj drami Muško sjeme Marca Ferrerija. Iskustva sa snimanja Bressonova filma Wiazemsky su poslužili kao nadahnuće pri pisanju romana Jeune fille (Mlada djevojka), objavljenog 2007. godine.

REŽIJA: Robert Bresson 

ULOGE: Anne Wiazemsky (Marie), Walter Green (Jacques), François Lafarge (Gérard), Jean-Claude Guilbert (Arnold), Philippe Asselin (otac od Marie) 

SCENARIJ: Robert Bresson 

FOTOGRAFIJA: Ghislain Cloquet 

GLAZBA: Jean Wiener 

MONTAŽA: Raymond Lamy 

Lancelot du Lac, igrani, romantična drama, Francuska, Italija, 1974

Nakon neuspjele potrage za Svetim Gralom, u koju je kralj Arthur poslao stotinu vitezova Okruglog stola, preživjeli među njima vraćaju se u domovinu, srednjovjekovnu Bretanju. Misija je neuspjela i tijekom njezina obavljanja poginulo je 70 vitezova, što zaprepasti kralja, a među onima koji su se vratili je Lancelot, ljubavnik kraljice Guinevere. Kad ubrzo ponovo počne sudjelovati u borbama među vitezovima, Lancelot će biti ozlijeđen, a dok se on bude oporavljao kralj Arthur će doznati za nevjeru svoje supruge. Pod utjecajem zlobnog Mordreda, Lancelotova kolege viteza, Arthur će kraljicu dati zatočiti. A kad nakon nekog vremena ona uz Lancelotovu pomoć uspije pobjeći, njih dvoje će se skloniti u dvorac koji će se ubrzo naći pod opsadom Arthura i ostalih vitezova. U borbama do kojih će doći Lancelot će ubiti svog starog prijatelja Gawaina, zbog čega će mučen grižnjom savjesti odlučiti zaustaviti sukob i započeti pregovore s kraljem Arthurom. No to je tek početak niza tragičnih događaja koji će inicirati početak kraja arturijanskog poretka.

Godine 1974. na festivalu u Cannesu ovjenčana nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, koju je scenarist i redatelj Robert Bresson odbio preuzeti jer je film prikazan izvan službene festivalske konkurencije, romantična drama Lancelot Jezerski predstavlja izuzetno uspjelu dekonstrukciju arturijanskog mita, njegovu revizionističku interpretaciju. Za protagonista uzevši Lancelota kao najpoznatijeg viteza Okruglog stola, Bresson je dekonstrukciju mita izveo podjednako na karakternoj razini, vitezove predstavivši kao skupinu zavidnih i častohlepnih ljudi, a kralja Arthura kao neodlučnog slabića, kao i na izvedbenoj razini, s naglaskom na naturalističkom prikazu u kojem je dvorac Camelot u dobroj mjeri ruševina, na drveću vise kosturi a ljudima u borbi bivaju odsječene glave i spaljena tijela. Takvim je izvedbenim prosedeom izbjegnuta patetika tragične priče, a tome pridonose i standardna obilježja Bressonova autorskog rukopisa, od suzdržane režije i asketskog stila preko naglašeno realističnih tendencija koje podrazumijevaju i odmak od spektakularnosti prizora borbi te reduciranog korištenja glazbe, do monotonih i „suhih” dijaloga, dominacije srednjih i krupnih planova i u najvećoj mjeri korištenja prirodnih šumova kao i zveketa oružja i oklopa. U tome se ide toliko daleko da su, premda je posrijedi najskuplje produciran Bressonov film, prizori viteškog turnira prikazani kroz detalje konjskih kopita, a prizorna glazba biva dodana svega dva puta. U fokusu autorova interesa je odnos duhovnosti i tjelesnosti, koji je naglašen i kroz intenzivno kontrastiranje svjetla i sjene, a na značenjskoj razini Lancelot strada upravo stoga što duhovnošću ne uspijeva nadvladati tjelesnost, odnosno strast, dok Bresson jasno apostrofira gubitak vjere kao uzrok propasti ne samo pojedinca, nego i određene društvene zajednice i društvenog poretka u cjelini.

boja, 85′ 

REŽIJA: Robert Bresson 

ULOGE: Luc Simon (Lancelot), Laura Duke Condominas (kraljica), Humbert Balsan (Gauvain), Vladimir Antolek-Oresek (kralj), Patrick Bernhard (Mordred) 

SCENARIJ: Robert Bresson 

FOTOGRAFIJA: Pasqualino De Santis 

GLAZBA: Philippe Sarde 

MONTAŽA: Germaine Artus 

Lutkarska scena I. B. Mažuranić, Zagreb

Braća Grimm, „IVICA  I  MARICA“

“Ivica i Marica” klasik je braće Grimm o bratu i sestri koji se izgube u šumi i pronađu kućicu napravljenu od slatkiša. U priči o bratu i sestri ispričana je ustvari borba dobra i zla u kojem dobro na kraju pobjeđuje. Dječja radoznalost ih odvodi do starice, zle vještice koja ih namami u svoju kućicu od kolača i čokolade kako bi ih pojela, no lukavi Ivica i Marica je uspiju nadmudriti i pobijediti. Vještica je na kraju nastradala, čime braća Grimm šalju poruku da dobro uvijek pobjeđuje zlo. Bilo kako bilo ova je priča dječji klasik – uzbudljiva, zabavna, ali i poučna. Bajka Ivica i Marica kao stvorena je za uprizorenje u lutkarskom kazalištu

Trajanje predstave: 40 minuta

Za djecu: 3 godine

Tekst i režija: Luka Juričić

Glume: Zdenka Šustić, Ksenija Gregurić, Mihael Elijaš

Glazba: Mate Matišić

Idejno rješenje i izrada kuće od kolača: Ana Sekulić

Lutke iz fundusa Scene IBM –Vesne Balabanić

L’argent,
igrani, krimi drama, Francuska, Švicarska, 1983

Nakon što mu otac odbije povisiti mjesečni džeparac, te nakon što na isti način reagira i njegova majka, mladi Norbert, želeći doći do određene svote novca kojom bi isplatio dug školskom kolegi, odluči svoj sat prodati prijatelju. No on mu umjesto pravog novca pokuša podmetnuti krivotvorenu novčanicu od 500 franaka. Pomisao da bi za lažnu novčanicu, uspiju li je na prevaru nekom utrapiti, mogli dobiti dosta stvarnog novca, obojici se itekako svidi, te oni odluče riskirati i u obližnjoj trgovini novčanicu razmijeniti za sitnije apoene. Nakon toga novčanica će početi prelaziti iz ruke u ruku, sve dok naposljetku ne dospije u ruke Yvona Targea, poštenog momka koji će njome bezuspješno pokušati platiti račun u restoranu.
Kad zbog tog čina bude uhićen i optužen za krivotvorenje novca, Yvon će izgubiti posao te konačno dospjeti iza rešetaka, što će ga trajno promijeniti kao osobu.

Posljednji film scenarista i redatelja Roberta Bressona, koji je za rad na njemu na festivalu u Cannesu 1983. godine nagrađen kao najbolji redatelj, ravnopravno s Andrejem Tarkovskim ovjenčanim za režiju drame Nostalgija, slobodna je interpretacija pripovijetke Lažna novčanica Lava Nikolajeviča Tolstoja. Riječ je o ostvarenju u kojem autor jednostavnu dramsku premisu i narativnu liniju maestralno koristi za kreiranje dojmljive kompleksne slike društva, a jedna krivotvorena novčanica metaforički simbolizira zlo materijalizma i konzumerizma. Film za Bressona tipičnog minimalističkog redateljskog prosedea odlikuje se reduciranim i blagim pokretima kamere, te dugim kadrovima i njihovim kompozicijama koje naglašavaju kontrast između lika mladog Yvona i njegova okruženja. Bresson dojmljivom vizualnom retorikom sjajno dočarava otuđenje pojedinca, stanje u njegovu okruženju i duh društva predočavajući izuzetno precizno, s osloncem na srednje i krupne planove, kao i na snažne i sugestivne nastupe naturščika, čija je gluma obilježena određenom sirovošću. Autor se izuzetno vješto poigrava gledateljima, koji i sami robuju osobnim habitusima i društvenim konvencijama i koji bi u sličnim situacijama moguće postupili na iste načine, te ih dovodi u moralistički intrigantnu poziciju u kojoj ne mogu osuđivati postupke likova.

Ritmična režija kao zaštitni znak Bressonova autorskog pristupa u ovom ostvarenju doživljava transformaciju, ponavljanja i refleksije su elementi izgradnje i progresije ritma, čemu pridonosi i ponavljanje lokacija i krajolika. Tako svaki povratak u fotografsku radnju označava malu promjenu u moralnom habitusu njezinih vlasnika, a kroz ponavljanje poznatih lokacija i prizora pred očima optuženog Yvona njegov se lik suptilno etički usložnjava. Vizualni jezik filma prepun je simbola, a njegov stvarni protagonist je novac, u odnosu prema kojem postaju razvidni materijalizam, gubitak vrijednosti i opća dekadencija društva. Unatoč nagradi u Cannesu, Novac je u vrijeme premijere dočekan mahom negativnim kritikama i neodobravanjem publike, u čemu leži i dio razloga zbog kojih Bresson za života više nije uspio realizirati nijedan film.

REŽIJA: Robert Bresson

ULOGE: Christian Patey (Yvon Targe), Vincent Risterucci (Lucien), Caroline Lang (Elise), Sylvie Van den Elsen (sjedokosa žena), Marc Ernest Fourneau (Norbert)

SCENARIJ: Robert Bresson

FOTOGRAFIJA: Pasqualino De Santis, Emmanuel Machuel

MONTAŽA: Jean-François Naudon

boja, 85′

Gala teatar, Zagreb                                 
Dario Fo i Franca Rame, „OTVORENI  BRAK“    

GALA teatra iz Zagreba gostuje u NS Sesvete s komedijom “Otvoreni brak” koja će vas u izvedbi poznatih filmskih, televizijskih i kazališnih glumaca, Matije Prskalo i Slavka Jurage nasmijati do suza.

Ovih dvoje sjajnih glumaca nizom komičnih scena dočaravaju, potpuno iščašenim ali ipak, samo ljudskim situacijama, bračne probleme iz kojih svaki na svoj način traži izlaz.

Kroz niz tragikomičnih scena suočavamo se sa slabošću glavnih aktera, njihovom lažnom slobodom i pobrkanim vrijednostima.

Za otvoreni brak se zalaže suprug, određuje pravila i daje sebi punu slobodu u svakom smislu, naizgled, spremno nudeći takav stil života i svojoj supruzi. No, koliko je zaista iskren u tome i je li ikad, uistinu, bio spreman za njezinu nevjeru?

Komedija “Otvoreni brak” koju je napisao slavni talijanski nobelovac Dario Fo i njegova supruga Franca Rame, odlična je kritika kako pojedinca, tako i društva u cjelini.

Koliko smo slobode u braku spremni dati, a koliko uzeti, pogledajte u predstavi “Otvoreni brak”

Igraju: Matija Prskalo i Slavko Juraga

Gospođica Neću je priča o djevojčici Mini, naoko nalik svim ostalim sedmogodišnjakinjama, koja međutim ima jednu vrlo neobičnu i tvrdoglavu naviku. Kroz svoj dan, Mina uporno i srčano odbija sve oko sebe: mamu, baku, tatu, školu, pa čak i igru s prijateljima, sve dok jednog dana, u maniri Paleta koji je ostao sam na svijetu, cijeli svijet ne počne odbijati nju. Ono što nam se pred očima događa priča je o odrastanju jedne djevojčice koja, ostavši tužna i osamljena, prolazi kroz snoviti cirkus te uz pomoć Slona i Pingvina prestane govoriti neću i počinje govoriti hoću.

Predstava Gospođica Neću svoju publiku vodi kroz Minine navike koje jednog dana naprasito prestanu vrijediti. Kalodont, četkica, grah, krevet i čitav park iznenada se okreću protiv nje i stjeraju je u kut ili u ovom slučaju cirkus. U spoju glume i lutkarstva, čovječih dijelova i dijelova lutaka, ljudi i životinja, Gospođica Neću svoju malu publiku uči što se sve događa ako tvrdoglavo govore neću i kako što mogu dobiti kada počnu govoriti hoću.

Za uzrast:  4 godine +

Trajanje: 40 min

Gradsko kazalište Scena „Gorica“,  „GOSPOĐICA NEĆU“

Režija: Leo Vukelić

Glume: Karmen Sunčana Lovrić, Lidija Kraljić Zavišić i Lovro Ivanković

Dramatizacija: Anja Pletikosa