SESVETSKA KULTURNA JESEN

SLATKO-GORKA KOMEDIJA O SAMOĆI „OVO NISMO
BIRALI „

Igraju: VID BALOG

           
Saša Krmpotić  (alternacije)

           
Eugen Stjepan Višić  (alternacije)

Likovi: Dva čovjeka, dvije generacije, ista
samoća — likovi koji se isprva sudaraju, a naposljetku spašavaju jedan drugoga.

VLADO (60) — bivši
poslovni čovjek Vlado je čovjek koji je svoj svijet sveo na granice vlastitog
kauča. Nekoć uspješan poslovni čovjek, danas je samoproglašeni invalid koji
savršeno dobro hoda — ali glumi nepokretnost jer mu je tako lakše držati ljude
na sigurnoj udaljenosti. Tjera medicinsku sestru za sestrom, pije u tajnosti i
vlada svojim stanom poput mrzovoljnog monarha kojem je jedini odani podanik
zvono kojim doziva nesretne njegovateljice. Njegovo je oružje jezik: oštrouman,
sarkastičan i nemilosrdno precizan, sposoban raniti prije nego što itko stigne
raniti njega. No iza tog cinizma krije se čovjek koji se užasava jedne jedine
pomisli — da je postao suvišan. Fizički „nepokretan“, a mentalno divlje
prisutan, Vlado je portret čitave jedne generacije: one koja je naviknula sve
riješiti sama, pa i samoću proglasiti izborom, a ne porazom.

PETAR (30) — nećak,
neuspjeli glumac Petar je vječni adolescent zarobljen u tijelu
tridesetogodišnjaka. Glumac bez angažmana koji je jedino do sada glumio „hrast“
u reklami, idealist bez plana i mladić koji u jednom danu ostaje bez svega —
bez djevojke, bez roditeljske podrške i bez krova nad glavom. Od odgovornosti
bježi jednako spretno kao što reciklira motivacijske fraze i pokušava uvjeriti
samoga sebe da je „nova, bolja verzija“. Ipak, ispod tog kaosa, teatralnosti i
neprekidnog smijeha kuca dobro, ranjivo srce i očajnička potreba da ga netko
napokon vidi i prihvati onakvog kakav jest. U stricu Vladi pronalazi posljednje
utočište i, posve neočekivano, ogledalo — jer dvojica naoko suprotnih ljudi u
onom drugom prepoznaju isti, dobro skriveni strah od samoće. „Ljudi su slabi.
Ali ponekad — to nije najgora stvar.“

TEKST: Vid Balog i Fran Bosanac

REŽIJA: Autori teksta DVA GLUMCA

80 MINUTA · BEZ PAUZE

GLAZBA: Sebastian Pirija

DIZAJN SVIJETLA: Igor Šeler

OBLIKOVANJE TONA: Dino Crnčić

VLADO – Vid Balog
(Koprivnica, 1972.) magistrirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu;
glumac je, redatelj, pisac, glazbenik i bibliofil, stalno zaposlen u
Zagrebačkom gradskom kazalištu „Komedija“. Nastupao je u nizu opera, opereta i
mjuzikla (Jesus Christ Superstar, Opera za tri groša, Grofica Marica) te
dramskih predstava, režirao glazbeno-scenska djela i autor je više drama.
Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima „Porin“ (2003. i 2009.), „Zlatni
Histrion“ (2004.) i Nagrada hrvatskoga glumišta (2009.). Član je Društva
hrvatskih književnika i Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Saša Krmpotić

PETAR · ALTERNACIJA Saša Krmpotić diplomirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a
2023. ovjenčan je Sterijinom nagradom za najboljeg glumca. Igrao je u brojnim
kazališnim produkcijama (Kamerni teatar 55, Narodno pozorište Sarajevo,
Pozorište mladih) te u filmovima Quo Vadis, Aida? (r. Jasmila Žbanić) i Fai bei
sogni (r. Marco Bellocchio). Pojavljuje se i u seriji Lud, zbunjen, normalan.
Govori hrvatski, engleski i njemački te vlada nizom scenskih vještina — od
mačevanja i jahanja do parkoura i kaskaderskih borbi. Eugen Stjepan Višić

PETAR · ALTERNACIJA Eugen Stjepan Višić, mag. art., diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u
Zagrebu u klasi Krešimira Dolenčića. Usavršavao se i u inozemstvu — godinu dana
na Acting Musical School u Londonu — te kroz Meisnerovu i Čehovljevu glumačku
tehniku. Za svoja je glumačka ostvarenja primio više prestižnih nagrada, a rad
mu je prepoznat po snažnom umjetničkom integritetu i autentičnom izvođačkom
pristupu. Uz izvedbeni rad djeluje i kao kazališni pedagog te je bio član
žirija na brojnim kazališnim festivalima.

*   *  
*   *

 „Ovo
nismo birali“ poziv je na transgeneracijsku
solidarnost. Mladima pokazuje da im stariji nisu teret nego oslonac — izvor
financijske stabilnosti, životne mudrosti i savjeta stečenih iskustvom koje se
ne može preskočiti. Istodobno podsjeća starije da im mladi mogu vratiti ono što
godine oduzimaju: olakšati svakodnevicu i fizičke obaveze, donijeti društvo,
smijeh i osjećaj da nisu sami. Vlado i Petar to uče na teži način — kroz sukob
— ali na kraju otkrivaju ono najvažnije: jedni druge trebaju. Mladost bez
iskustva luta; iskustvo bez mladosti tone u samoću. Zajedno, dvije naizgled
nespojive generacije postaju cjelina. Zato ovo nije samo zabava, nego i topla,
ljudska poruka o tome kako se brinemo jedni za druge.