RUKA VREMENA / DIANA ZRNIĆ

DIANA ZRNIĆ, rođena 1995. u Zagrebu, mlada je umjetnica iz Pule koja živi u Zagrebu i studentica je doktorskog studija likovne umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti. Završila je preddiplomski sveučilišni studij Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine nakon čega je 2021. diplomirala na Goldsmiths-u, University of London, MFA Fine Art. Zrnić je pohađala pet rezidencijalnih programa; u Oulu, Londonu, Berlinu, Lapui i Barceloni, koja su rezultirala skupnim i samostalnim izložbama u inozemstvu. 2018. godine osvojila je Rektorovu nagradu za izvrsnost Sveučilišta u Zagrebu i iste je godine nagrađena na Grisiji. Najnovije izložbe uključuju izlaganja u Somers Gallery (London) te Winter Sculpture Parku (London) s galerijom No. 32 u 2025. godini. Ostala istaknuta izlaganja su u Saatchi Gallery (London), Meštrovićevom paviljonu u sklopu 5. Bijenala slikarstva, coGalleries (Berlin) i House of Ebata (Tokyo). Zrnić je do sada imala osam samostalnih i trideset skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.

Slikarstvo Diane Zrnić primjer je ”intimnog vizionarstva”. Svijet koji je opažen okom, umjetnica filtrira kroz  unutarnju prizmu i na taj način – u beznačajnom isječku zbilje otkriva neslućena bogatstva doživljavanja. Izborom oblika, slikarica pobuđuje asocijativne slike i obogaćuje njihovu poetičnost. Zrnić, kao i gotova sva njena generacija, odraz je rada svojih učitelja te njihovog modernističkog oblika, koji prije svega teži odricanju, oduzimanju (nalazimo ih u redukciji, sintezi, jednostavnoj pojavnosti oblika), rađe nego suvišnom dodavanju. Odnos imaginacije i zanata za Zrnić je najvažnije te tako uspješno izbjegava istraživati komplikacije u daljnjem objašnjavanju. Promatrajući njene skulpture, sve gore navedeno može se pripisati samo njenoj znatiželji. Svaka znatiželja ima strogog, barem jednog gospodara. Sve te konstrukcije temelje se na konceptu traganja za sadržajem, za smislom, za idejom koje se zatim ostvaruje u djelima koja upućuju na metričku ravnotežu elemenata ali i na astralnu kontemplaciju.

Napuštanjem perspektivnog prostora i dodavanjem čovjeka, predmeta i krajolika u dvodimenzionalnu ravan ornamentalne igre oblicima, došlo je do čistog izraza u keramici umjetnice. Najprije, umjetnica ukida granicu između slikarstva i kiparstva, između umjetničkog djela i predmeta, između mnoštva ponuđenog uvriježenog materijala i potrage za novim. Između govora i njene skulpture odvija se iskreno ljudsko artikuliranje, razgovor sa sebi ravnima i s nevidljivim silama jednog neobjašnjenog svijeta. Izraditi sliku znači zapažati svijet. Izraditi figure, skulpturu, keramički niz znači obraćanje onom nevidljivom i teško objašnjivom u svijetu.

dr. sc. Marija Valčić