BORIS BARE / MURAL D. DOMJANIĆU

Narodno sveučilište ‘Sesvete’ tijekom studenog 2020.

MURAL D. DOMJANIĆU osmišljen je u čast velikom hrvatskom pjesniku rodom iz Adamovca, a ostvaren je na adresi s njegovim imenom. Autor murala je istaknuti umjetnik Boris Bare.

Centar za kulturu Narodnog sveučilišta ‘Sesvete’ ovim programom radi na razvijanju likovne i literarne edukacije kako sudionika projekta tako i njihovih promatrača. Likovno djelo trajno ostaje na zidu u prostoru te na taj način uljepšava ambijent. Projekt je prepoznat kao umjetnički, urbani, ali s temeljima tradicijske i kulturne baštine u čast velikom hrvatskom pjesniku iz našeg kraja.

Bio je stranac i osamljen svagdje / Nije se svetio, lakše prašto / Život je uz nj tek prošao kradom / Dok je on pusto pregaro, mašto.

Tako o sebi pjeva Dragutin Domjanić (1875-1933), senzibilni pjesnik malih i običnih stvari, pjesnik sjete, topline i radosti, načitaniji i najtiskaniji kajkavski pjesnik.

Domjanićevo dvonarječno stvaralaštvo: štokavske pjesme pregaranja, usamljenosti, poraza i poraženih, dobivaju konačni izraz na kajkavštini, posebice u antologijskoj zbirci Kipci i popevke (1917), u pjesmama izrazite slikovitosti i muzikalanosti, opijenosti pejzažima, vegetacijom i dekorativnim detaljima interijera, dakle svime onime čemu ljudska mjera i čovjek sam nisu nužno potrebni. Jezik korespondira sa stanjem lirskoga subjekta koje se može okarakterizirati kao nostalgično, oslonjeno na idilični svijet koji postupno nestaje i koji bi pjesnik htio zaustaviti u zamišljenim i zaustavljenim slikama, najčešće oslikanim u kakvu krajoliku, prepoznatljivu u Krčima, Zelini ili Zagrebu, ali krajoliku koji se gubi, koji iščezava. Domjanića su zvali „malim pjesnikom“, a kajkavsku liriku „nevelikom“. Ostale su pjesme Kaj i Fala, te marjanske Sunce, Kapela i Spomen na Mariju Bistricu u kojima će pjesnik zauvijek živjeti i komunicirati sa svojim čitateljima.

Dragutin Domjanić je za života vodio sve najvažnije književne ustanove Hrvata. Maticu hrvatsku, Društvo hrvatskih književnika i Hrvatski P.E.N. klub.

Domjanićevu zauzetost za boljitak hrvatske knjige i kulture, posebice u Matici hrvatskoj, svjedoče njegove riječi kojima je znao izvrsno ukazati na uzroke jadnoga stanja hrvatske kulture nakon Prvoga svjetskoga rata. Njegov govor, održan na Matičinoj glavnoj skupštini 1. srpnja 1923, imao bi i danas gotovo istovjetno značenje jer se očigledno hrvatska kultura i hrvatska knjiga u raznim vremenima i raznim političkim prilikama slično ili istovjetno društveno vrednovala. Domjanić je, među ostalim, govorio: „Kulturu danas ne cijene, smatraju je nekim zastarjelim predratnim pojmom. Danas vrijedi više fizička sila, nasilje, pravo šake, kao da smo se vratili u vremena naših špiljskih predaka. (…) Cijeni se samo, što se može izraziti u novcu. Duševni se rad zapravo i ne plaća – baca mu se milostinja. Vrijedi samo rad ruke i stroja. Književnost i umjetnost postale su luksuzom, kuriozitetima iz zaboravljenih vremena.“