ZVIJEZDE U VISINI TIN UJEVIĆ

Tin i ja

O ja! O ja! Ja sam od sebe i manji i veći. (T. Ujević – Zapis na pragu)

Tinova dijalektika. Tinov
kontrapunkt. Njegov arsenal teška i suptilna naoružanja. Njegov precizan i
ujedno nesvodljiv izrijek. Njegova ozbiljnost i njegova fenomenološka
zaigranost, spoznajni ludizam. Njegova jednostavnost, pače neglumljena
skromnost, ali istodobno misaona razvedenost, raskoš znatiželje. Njegova
minucioznost i podjednako zahvaćanje u širinu, što misli daje svježinu, a
mislitelju svježi zrak da se ne zaguši u zatvorenu prostoru s navučenom
zavjesom egoizma, malodušnosti ili isključivosti.  Od sebe
i manji veći. Može li se to biti? Znači li to istovremeno biti i mali i
velik. Dakako. Ali, Tin kaže – i manji i
veći. Od samoga sebe. A tome prethode dva zaziva toga sebe, toga – ja, dva
međusobna odaziva, kao jeka među klisurama, gdje onaj mali ja odjekuje
istodobno onim još manjim i onim većim od sebe, kao i onaj veći, što istodobno
odjekuje kao onaj još manji i onaj još veći. Dakle, i manji i veći ja od ja. Od
sebe. Je li to zato što on tako želi, što smatra da je to nešto što bi
treba(l)o biti? Ili je to samosvijest o vlastitim dosezima, o vrijednosti,
istodobno i o lomnosti i relativnosti svojega – ja? Je li to uračunata osviještenost njegove darovitosti, ili da to
nazovemo Tinovom stečenom životnom mudrošću? Stvaranjem ravnoteže? Stvaranjem
stanja koje može kontrolirati taj svoj ja, što može biti i velik i mali, i
visok i nizak, i dobar i loš, i slab i jak, i gramziv i dobrostiv, i ohol i
prizeman, znak prisutnosti istodobno ljudskog i božanskog, stanje
nesvodljivosti na jednu dimenziju, stanje istodobne prisutnosti u samome sebi i
u drugima, vrijednost što ga smješta na neko pravo mjesto, što ga uravnotežuje
za sudjelovanje u čovječanstvu, što ga čini podobnim, sposobnim i osjetljivim
za nešto najosjetljivije, a to je dijeljenje toga svojega ja, repliciranje za
drugoga, da bude po jedan ja za svakoga čovjeka, kao što se vjeruje da je sa
zvijezdama, da svatko svoju ima, da svatko svoju baštini, da svatko svoju
svojata, ali istodobno ne grabi s nebesa, već zavapi za njom kad je u svojoj
mrkloj noći, u svojemu mraku, u stanju nedovoljnosti onoga jednodimenzijalnog,
nepodjeljivog, u sebe zatvorenog ja, što ne zna i ne može pomoći ni sebi ni
drugome. Ako pomislimo kako je Tin ovdje samo duboko mudar i kako ispisuje
misli kao misaoni čin, svjedočanstvo kontrole toga svojega ja-stanja, toga
svojega ja-posjeda, onda se možda grdno varamo. Jer, tome – ja prethodi onaj – O, onaj odjek, čija zvučna dimenzija postaje iskreni snažni jek u
naše uši i u uši svemira. O ja! O ja!
Replicirani ja, ali još odvažniji, još ostrašćeniji, još osnaženiji, još
otvoreniji, još očajniji – O. Tinov O, kao snažno osobno svjedočanstvo, kao krik
svijesti o opasnosti od toga našega ja,
krik opreza, krik očaja, krik borbe, ali i krik prihvaćanja toga dara, što nam
je darovan poput djeteta, kojega je preteško odgajati, podizati u svjesno i
savjesno ljudsko biće, ali od kojega nikako ne smijemo i ne možemo odustati,
jer odbaciti dar znači izgubiti bit, ostati bez samoga sebe, ostati u pustoši
besmisla, u beskraju bez duha, u ravnodušnosti bez iskre što rasvjetljuje sav
svemir. O ja! O ja! – razliježe se i
u mojim ušima kao poziv, kao dar Tinova dara i Tinove mudrosti, i slutim da i
sam moram svakodnevno snažno i iskreno tako jeknuti u samome sebi i nadati se
da ću u vremenima uzmaka i ,škrguta zubiju’ imati snage i mudrosti svojim
jedinstvenim i darovanim, možda nadahnutim, a možda i jadnim  ja,
iznova pokrenuti želju za nastanjivanjem svojega planeta i svoje zvijezde, što
se nekad čini tako dalekom i tako nestvarnom, a može biti mojim domom već sada,
uz moje povjerenje u zajednički Duh, u postojanje svrhe što okuplja sve
zvijezde i sva zviježda, svo svjetlo i svu tamu, sve bezbrojne ja u pobratimstvo
lica u svemiru.

Ivan Babić