Lancelot Jezerski

Lancelot du Lac, igrani, romantična drama, Francuska, Italija, 1974

Nakon neuspjele potrage za Svetim Gralom, u koju je kralj Arthur poslao stotinu vitezova Okruglog stola, preživjeli među njima vraćaju se u domovinu, srednjovjekovnu Bretanju. Misija je neuspjela i tijekom njezina obavljanja poginulo je 70 vitezova, što zaprepasti kralja, a među onima koji su se vratili je Lancelot, ljubavnik kraljice Guinevere. Kad ubrzo ponovo počne sudjelovati u borbama među vitezovima, Lancelot će biti ozlijeđen, a dok se on bude oporavljao kralj Arthur će doznati za nevjeru svoje supruge. Pod utjecajem zlobnog Mordreda, Lancelotova kolege viteza, Arthur će kraljicu dati zatočiti. A kad nakon nekog vremena ona uz Lancelotovu pomoć uspije pobjeći, njih dvoje će se skloniti u dvorac koji će se ubrzo naći pod opsadom Arthura i ostalih vitezova. U borbama do kojih će doći Lancelot će ubiti svog starog prijatelja Gawaina, zbog čega će mučen grižnjom savjesti odlučiti zaustaviti sukob i započeti pregovore s kraljem Arthurom. No to je tek početak niza tragičnih događaja koji će inicirati početak kraja arturijanskog poretka.

Godine 1974. na festivalu u Cannesu ovjenčana nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, koju je scenarist i redatelj Robert Bresson odbio preuzeti jer je film prikazan izvan službene festivalske konkurencije, romantična drama Lancelot Jezerski predstavlja izuzetno uspjelu dekonstrukciju arturijanskog mita, njegovu revizionističku interpretaciju. Za protagonista uzevši Lancelota kao najpoznatijeg viteza Okruglog stola, Bresson je dekonstrukciju mita izveo podjednako na karakternoj razini, vitezove predstavivši kao skupinu zavidnih i častohlepnih ljudi, a kralja Arthura kao neodlučnog slabića, kao i na izvedbenoj razini, s naglaskom na naturalističkom prikazu u kojem je dvorac Camelot u dobroj mjeri ruševina, na drveću vise kosturi a ljudima u borbi bivaju odsječene glave i spaljena tijela. Takvim je izvedbenim prosedeom izbjegnuta patetika tragične priče, a tome pridonose i standardna obilježja Bressonova autorskog rukopisa, od suzdržane režije i asketskog stila preko naglašeno realističnih tendencija koje podrazumijevaju i odmak od spektakularnosti prizora borbi te reduciranog korištenja glazbe, do monotonih i „suhih” dijaloga, dominacije srednjih i krupnih planova i u najvećoj mjeri korištenja prirodnih šumova kao i zveketa oružja i oklopa. U tome se ide toliko daleko da su, premda je posrijedi najskuplje produciran Bressonov film, prizori viteškog turnira prikazani kroz detalje konjskih kopita, a prizorna glazba biva dodana svega dva puta. U fokusu autorova interesa je odnos duhovnosti i tjelesnosti, koji je naglašen i kroz intenzivno kontrastiranje svjetla i sjene, a na značenjskoj razini Lancelot strada upravo stoga što duhovnošću ne uspijeva nadvladati tjelesnost, odnosno strast, dok Bresson jasno apostrofira gubitak vjere kao uzrok propasti ne samo pojedinca, nego i određene društvene zajednice i društvenog poretka u cjelini.

boja, 85′ 

REŽIJA: Robert Bresson 

ULOGE: Luc Simon (Lancelot), Laura Duke Condominas (kraljica), Humbert Balsan (Gauvain), Vladimir Antolek-Oresek (kralj), Patrick Bernhard (Mordred) 

SCENARIJ: Robert Bresson 

FOTOGRAFIJA: Pasqualino De Santis 

GLAZBA: Philippe Sarde 

MONTAŽA: Germaine Artus