BOŽIĆNI KONCERT–DORIS KARAMATIĆ

Naša poznata harfistica Doris Karamatić održala je 13. prosinca 2020. Božićni koncert u dvorani Narodnog sveučilišta „Sesvete“. Pridružili su joj se i gosti Davor Garašić na gitari, Katarina Horvat na flauti, Nina Ćorić kao flamenco vokal i Nika Pastuović također kao vokal.
S obzirom da su ove godine ograničena putovanja, ovi umjetnici odveli su publiku na glazbeno putovanje po Irskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Americi, a putovanje je naravno započelo i završilo u Hrvatskoj.

Doris Karamatić je na glazbenoj Akademiji u Zagrebu, u klasi prof. M. Mlinar, diplomirala harfu 1996. godine, nakon čega postaje članica orkestra Gradskog kazališta “Komedija”. Svoje znanje jazza i improvizacije usavršava u Beču kod prof. M. Stadler. Od 2010. počinje svirati i lasersku harfu.

Koncert je sniman, a snimka će biti emitirana na OnLine Croatia TV na Badnjak u 20 sati.

Kazališna predstava

U nastavku naše kazališne sezone 2020/21 ugostili smo  glumca Ivana Ožegovića s njegovom humorističkom monodramom „10 PJESAMA KOJE SU OZNAČILE KRAJ MOG LJUBAVNOG ŽIVOTA“

Uz nove epidemiološke mjere, 25 posjetitelja u dvorani, mogli su uživati i pratit prolazak jednog mladića kroz različite životne situacije vežući glazbu koju sluša uz svoje ljubavne  dogodovštine.

 

 

TEČAJ KROJENJA I ŠIVANJA

Tijekom studenog organizirali smo tečaj krojenja i šivanja u trajanju 30 školskih sati. Uz poštivanje svih propisanih epidemioloških mjera naše polaznice naučile su osnove krojenja i šivanja te rukovanja šivaćom mašinom.  U dobrom raspoloženju svaka od polaznica odabrala je odjevni predmet koji će sašiti.

Po završetku tečaja upriličit će mini reviju svojih uradaka.

Voditeljice tečaja krojenja i šivanja bile su Biserka Beštak i Marina Kereša.

Noć kazališta-DRAMSKI STUDIO SESVETE

U sklopu 12. Noći kazališta, u subotu 21. studenog 2020. u dvorani Narodnog sveučilišta „Sesvete“ održan je scenski performans Dramskog studija – Centra za kulturu.

Pod stručnim vodstvom Nike Bokić, sesvetskoj publici predstavili su se polaznici Dramskog studija: Nikola Egon Tesser, Borna Vanja Petak, Katarina Markezić, Karlo Kovačević, Mark Mijić, Laura Fijala, Nika Maričić, Lana Prlić i Paris Buha.

 

BORIS BARE / MURAL D. DOMJANIĆU

Narodno sveučilište ‘Sesvete’ tijekom studenog 2020.

MURAL D. DOMJANIĆU osmišljen je u čast velikom hrvatskom pjesniku rodom iz Adamovca, a ostvaren je na adresi s njegovim imenom. Autor murala je istaknuti umjetnik Boris Bare.

Centar za kulturu Narodnog sveučilišta ‘Sesvete’ ovim programom radi na razvijanju likovne i literarne edukacije kako sudionika projekta tako i njihovih promatrača. Likovno djelo trajno ostaje na zidu u prostoru te na taj način uljepšava ambijent. Projekt je prepoznat kao umjetnički, urbani, ali s temeljima tradicijske i kulturne baštine u čast velikom hrvatskom pjesniku iz našeg kraja.

Bio je stranac i osamljen svagdje / Nije se svetio, lakše prašto / Život je uz nj tek prošao kradom / Dok je on pusto pregaro, mašto.

Tako o sebi pjeva Dragutin Domjanić (1875-1933), senzibilni pjesnik malih i običnih stvari, pjesnik sjete, topline i radosti, načitaniji i najtiskaniji kajkavski pjesnik.

Domjanićevo dvonarječno stvaralaštvo: štokavske pjesme pregaranja, usamljenosti, poraza i poraženih, dobivaju konačni izraz na kajkavštini, posebice u antologijskoj zbirci Kipci i popevke (1917), u pjesmama izrazite slikovitosti i muzikalanosti, opijenosti pejzažima, vegetacijom i dekorativnim detaljima interijera, dakle svime onime čemu ljudska mjera i čovjek sam nisu nužno potrebni. Jezik korespondira sa stanjem lirskoga subjekta koje se može okarakterizirati kao nostalgično, oslonjeno na idilični svijet koji postupno nestaje i koji bi pjesnik htio zaustaviti u zamišljenim i zaustavljenim slikama, najčešće oslikanim u kakvu krajoliku, prepoznatljivu u Krčima, Zelini ili Zagrebu, ali krajoliku koji se gubi, koji iščezava. Domjanića su zvali „malim pjesnikom“, a kajkavsku liriku „nevelikom“. Ostale su pjesme Kaj Fala, te marjanske SunceKapela i Spomen na Mariju Bistricu u kojima će pjesnik zauvijek živjeti i komunicirati sa svojim čitateljima.

Dragutin Domjanić je za života vodio sve najvažnije književne ustanove Hrvata. Maticu hrvatsku, Društvo hrvatskih književnika i Hrvatski P.E.N. klub.

Domjanićevu zauzetost za boljitak hrvatske knjige i kulture, posebice u Matici hrvatskoj, svjedoče njegove riječi kojima je znao izvrsno ukazati na uzroke jadnoga stanja hrvatske kulture nakon Prvoga svjetskoga rata. Njegov govor, održan na Matičinoj glavnoj skupštini 1. srpnja 1923, imao bi i danas gotovo istovjetno značenje jer se očigledno hrvatska kultura i hrvatska knjiga u raznim vremenima i raznim političkim prilikama slično ili istovjetno društveno vrednovala. Domjanić je, među ostalim, govorio: „Kulturu danas ne cijene, smatraju je nekim zastarjelim predratnim pojmom. Danas vrijedi više fizička sila, nasilje, pravo šake, kao da smo se vratili u vremena naših špiljskih predaka. (…) Cijeni se samo, što se može izraziti u novcu. Duševni se rad zapravo i ne plaća – baca mu se milostinja. Vrijedi samo rad ruke i stroja. Književnost i umjetnost postale su luksuzom, kuriozitetima iz zaboravljenih vremena.“